ponedjeljak, 25.02.2008.
Prošlo je godinu dana... Kao da je bilo jučer... Kao da nas je jučer držala za ruke - brata i mene - i tužno nas gledala... Ma znala je... Znala je da odlazi... Jučer se oprašatala... Danas - danas je samo spavala... I polako, polako disala... I prestala disati...
U ovom trenutku nazvao je Ivan... Progutala sam suze... Ni pred njim se ne usuđujem plakati...
Pitam se kako je ona? I jesam li veliko razočaranje... Valjda nisam... Kad mi je poslala njega... Volim ga...
- 20:03 -
srijeda, 20.02.2008.
Zašto me ponovo ulovio trenutak inspiracije? To pomalo zastrašuje... Bit ću iskrena... Pišem samo kad sam tužna... Možda zbog godišnjice? Tko zna...
A jasno je... Žalosno je... Ljudima trebaju tragedije... Da bi shvatili sreću... I ljudi vole biti nesretni... Jer se osjete jačima kad se ponovo vrati sreća...
A ja sam sretna... Nisam mislila da je to moguće... Nisam mislila da ću to ikad biti... Zatvorila sam stare stranice... Spremila ih u zaborav... Raščlanila jasno sve što je bilo - na ono čega se vrijedi sjećati, na najplemenitije biće moga života, i na ono što vrijedi zaboraviti... I zaboravila... A u tom trenutku vjetar je zapuhao jako i otvorio novi list - potpuno prazan, novu priču, tako lijepu...
Bojim se patetike - napisati nešto kao: "On je sve što sam ikad željela." Jer peckave su to riječi... Jako peče ako ispadnu prijevara... Zato ću biti smirenija... I reći ću: "Sretna sam". I volim našu ljubavnu priču, naš prvi pogled, i prve šetnje i prvi poljubac tako usplahiren kao da nije bilo nijednog poljupca prije njega, i drhtaj noći... I baš je sve bilo onako kako treba biti... I zanimljivo je to... Jer, dok ga nisam znala, ni čula za njega nisam, moja mama ga je voljela i obožavala i... Poslala ga meni... A tko ga ne bi volio?
Nije bilo komplicirano... Ni teško... Bilo je sve tako jasno... Kao da je prvi pogled rekao sve riječi koje se trebaju reći... Ma bilo je i slatkih doskočica i svega onog zgodnog - upucavanja i tajnih znakova... Ali sve se znalo... Nije trebalo puno... Čekala sam baš njega... I drugi nisu dolazili u obzir...
Sudbina... Bila sam u pidžami tu noć kad je sve počelo... I ustala, obukla se, i otišla van... Nije li to čudno? I sama sam sebi taj dan bila velika nepoznanica... I nikad neću ponoviti taj sjaj kojim sam sjajila... Sve je nagoviještalo nešto važno...
Početci su slatki... Ali još i sada sve je lijepo... Možda je nestalo onog drhtaja i uzbuđenja kojeg donosi otkrivanje... Ali poznavati nešto jednako je važno kao i otkrivati...
Možda prvi put osjećam da sam otkrila sebe... I uz silni gubitak kojim me život "nagradio", ja se osjećam - puno... To je nešto što nisam očekivala...
- 21:01 -
ponedjeljak, 05.11.2007.
Noć čini svjetlost tako jasnom... U tome je njena ljepota... Ponekad bih voljela zauvijek ostati u noći... Gdje me nitko nikad neće naći... Gdje će pravi put uvijek biti jasan... Gdje će svjetlo uvijek biti tako jasno...
Bojim se... Sviće sunce... I više ništa nije jasno kako je bilo... Više ne postoji jasno vidljiv pravi put... Sve je u svjetlu...
Vjerujem u anđele...
Posvuda oko mene... U blizini... U daljini... Čine prave stvari... Govore prave riječi... Spašavaju... Ponekad pate... Traže utjehu... Smiju se... Žive... Svi ljudi anđeli... Smisao sami po sebi, smisao jedni drugima... Kako bi svijet bio baš ovakav kakav jest danas... Kako bi bio bolji sutra... Kako bi postojanje stiglo do svoga cilja... Kako bi anđeli stigli u svoju domovinu i postali upravo ono što jesu... Metamorfoza... Preobrazba u anđele... Znaju li oni da su anđeli? Znaju li koliko mi znače? Kako da im kažem da sam zbog nijh preživjela? Kako da ih razveselim kad su tužni? Kako da im podarim smisao? Kako postati anđeo?
Anđeli i zvijezde... Moja davna opsesija...
Priča je zatvorena... Otvorila se nova... Pojavio se netko... Ponekad je nešto tako lijepo da se bojim o tome pričati... Jer moglo bi nestati... I riječi bi mogle otići u vjetar... Ali to traje... Šetnje su se pretvorile u nešto više...
Smijem se... Sretna sam... Jer priča je strašna... Gotovo poput sudbine... Negdje postoji anđeo koji me spojio s anđelom... I ja imam ideju tko bi to mogao biti :)
Ali opet... Nekome povjerovati... Ponovo... I ono grozno, grozno pitanje - što ako? I pitala sam se dugo, dugo... Odlučila ignorirati to pitanje... Ali ono ipak ne nestaje... Ali što ako? - E pa ništa... U jednom trenutku sve se pretvorilo u prah... A ja sam ustala iz pepela... I mogu ustati opet... Ali znam - nikad više neće biti tako strašno... Jednostavno ne može biti...
Da ga opišem? Kažem nešto o njemu? Kako se desilo? Zašto? Ne znam... Desilo se... Nekako... Čudno... Sve je bilo poput bajke... Ponovo bajke... A sad je tu i dobra vila... Nevidljiva, a prisutna... Bajka će nestati... Ali dobra će vila uvijek biti tu...
Ne želim pogriješiti... Ne ovaj put... Zašto uvijek griješim? Ne mogu vječito gubiti anđele... Bojim se...
- 00:50 -
nedjelja, 02.09.2007.
Rekla mi je danas cimi: "Sad si dobro..." Da... Od kad sam se vratila s mora osjećam se - dobro, prilično dobro... Onaj prošli "festivalski" tjedan bio je očito tjedan suočavanja... I shvatila sam da sam konačno mnoge stvari složila na svoje mjesto... Shvatila sam da je tzv. ljubav izgubila svaki smisao i da od te "divne" prošlosti nije ostalo ništa... Shvatila sam da se od "nas" više ne može ništa očekivati, da ja više ništa ne očekujem, da ja više to niti ne priželjkujem...
Danas sam dva sata sjedila kod mame i pričala joj... I bilo mi je dobro... Kad padne koja suza, donese olakšanje... Bilo mi je dobro... Poželite li se ikad maknuti od cijelog svijeta? Ponekad je groblje jedino mjesto gdje mogu pronaći mir... Sjedim tamo na grobu i pričam... Ili samo gledam... Ili plačem... Ali osjećam se mirno, daleko od svega... Promatram svoje mjesto u daljini i aute kako jure autocestom... I sva buka, sav kaos samo promatram, iz daljine... Ne sudjelujem u njemu... Osjećaj je fantastičan... Vjerujete li u neka vanzemaljska bića? Ja vjerujem... Vjerujem da je svemir prepun organizama svih vrsta - naprednijih i manje naprednijih od nas... Ako vjerujete, razmišljate li ikad što oni napredniji misle kad gledaju naš mali svijet, sitne autiće kako jure sivim putevima, čovječuljke kako žive svoje male živote? Tako se ja osjećam kad sjedim kod mame na grobu... Kao da promatram svijet sa neke druge planete i ništa mi nije jasno...
A onda se moram vratiti... I živjeti svoj mali život... I savršeno se uklopim u kaotičnost života, bez pitanja, bez prigovora... Razmišljate li ikad o pitanjima? Ja sam opsjednuta s ova dva pitanja: "zašto?" i "što ako?"... Pitanje zašto je dobro pitanje... Ono pokreće svijet, potiče na istraživanje, baca u očaj, ali daje smisao... Jer, dok god se pitaš zašto, vjeruješ da postoji smisao, da postoji razlog... Pitanje što ako je loše pitanje... Ono te tjera u bjeg... To je pitanje straha... Zbog njega preskočiš mnoge važne životne korake i do kraja života se pitaš: "Što bi bilo da je bilo?"
Sutra odlazim u Zagreb... Drugi utorak imam ispit... A nisam još nit taknula olovku i papir... Zaželite mi sreću - trebat ću je... Cijeli tjedan provela sam u "šetnjama"... Odlazim učiti... Namjeravam se zatvoriti u stan i učiti dva tjedna u komadu... Ponijet ću samo najnužnije stvari, ma kako to fanatično zvučalo... Neću ponijeti nit laptop tako da neću nit pisati... Ostao mi je jedan glupi ispit, a ja ću sad čitav 9. mjesec prokockati jer sam se ulijenila...
Šetnje... Da... Možda mi se događa nešto lijepo... Možda mi je mama gore nešto iskemijala... A možda i ne... Uglavnom, ne usuđujem se o tome nit govoriti, nit pisati... Bojim se da bih mogla od buhe napraviti slona... A to bi bilo smiješno...
- 22:50 -
četvrtak, 30.08.2007.
Obećala sam sama sebi da sam nešto naučila... Da neću srljati... Da se neću vezati... Obećala sam si mnogo toga... U jednom trenutku svoga života, čovjek izgubi sve... Sve što mu je ikad nešto značilo... I mora pronaći novi cilj... Novi smisao... Mora ga pronaći sam... Nitko to ne može osim njega...
Krenuti dalje - najteža stvar na svijetu... Shvatiti da od svih snova nije ostalo ništa... Da su svi lijepi trenutci bili laž... Pretvorila sam ih u laž... Možda to nisu bili... Ali sad su postali... Bilo je lako očajavati... Kriviti sebe...
Vjerovati? - Vjerovati... U sebe... U život... U besmrtnost... U - druge?
Povjerovati nekome opet, ponovo? Nekome novom... Potpuno nepoznatom...
Mnoge su stvari problem... Da odbacim filozofiju? Da pokušam? Ali što ako? Što ako neću moći? Što ako ću ovaj put ja biti ona koja je povrijedila?
Odvažiti se?
Voljela bih dobiti odgovor od nekog drugoga...
Savršeno sam se uigrala u novu ulogu koju sam preuzela... Nisam sigurna što predstavljam... Nikad nisam bila ono što sam sad... A sve se promijenilo... I ja sam se morala... Snaga... Postala sam snažnija...
Vezati se za nekog... Ponovo... Bojim se da bih lako mogla ponovo ostati bez snage... A to - to je nešto što mi uistinu ne treba...
- 12:14 -
nedjelja, 26.08.2007.
I tako... Postala sam bahata... Toliko bahata da je to strašno... Puna sebe... Valjda se osjećam toliko prazno da sam vlastitom sobom morala popuniti sebe...
Ovo ljeto je bilo tako mirno i opuštajuće... Sve do ovog tjedna... Ovo je tjedan suočavanja s vlastitom preobrazbom...
Ma da... Bila sam vani... I opet sam srela... Ne znam kako da ga oslovljavam... Ako kažem srela sam njega, to zvuči nekako toplo i prepuno osjećaja... No, uglavnom znate koga... I stvar je u tome da sam u jednom trenutku reagirala bahato... Voljela bih prestati analizirati svaki svoj postupak i svaku riječ koja izađe iz mojih usta... To tako umara... I tako tjera na šutnju... Svejedno, u jednom trenutku zezala sam jednog frenda koji me kao nije niti pozdravio... I na to se upleo moj bivši sa izjavom: "Ma puno ti ljudi on nije pozdravio." A ja, ja sam na to odvratila: "Nema veze... Ja sam - ja." A mislim, nisam bila potpuno u krivu... Dobra sam si s tim dečkom i samo sam htjela reći da sam valjda ja njemu ipak nešto više nego drugi ljudi... Ali ispalo je... Pa ispalo je bahato... Vjerojatno je podsvijest proradila i intonacija glasa se promijenila i nesvjesno sam poslala poruku koja se uopće nije ticala nikog - osim nas dvoje - mene i mog bivšeg... Trebam li se gristi zbog toga? Ma točno znam koja je misao bila u njegovoj glavi - nešto kao: "Ma što si ti misliš, tko si?"
Ali da iznesem malo "statistike". Jučer je za stolom sjedilo najmanje 15 ljudi... Od tih 15 ljudi troje su bili prijatelji ili rođaci od prijatelja. Dakle, od ostalih 12, jedan je dečko s kojim sam provela dvije i pol godine svog života... A ostalih 11 - to su ljudi koji su bili tu u najtežem trenutku moga života... Dvije i pol godine samo je jedna osoba bila sav moj svijet... I ja jednostavno nisam imala vremena za nikog drugog... Nisam imala vremena za društvo, za prijatelje... Nisam imala vremena za mamu...
Moram priznati, u čitavoj ovoj tragediji, usred svog tog nedostatka, nikad se nisam osjetila samom... Nisam to očekivala... Nisam očekivala mnoge od kojih sam dobila utjehu... Prije nisam znala koliko ti znaći samo druženje s nekim... Bila sam vuk samotnjak... Danas postoje ljudi koje se usuđujem nazvati - svojim društvom... Za te ljude dala bih sve na ovom svijetu... Postoje i ljudi koje se usuđujem nazvati svojim prijateljima... Za njih dala bih i više...
Možda je glupo ovo što pišem... Nekad bih mislila da usred takve tragedije, čovjek ne misli ni na šta drugo osim na bol... Ali ljudi su ti koji te izvlače iz boli... Mislim da to nije vrijeme... To je vrijeme provedeno s ljudima... I svaka riječ znači tako mnogo...
Dakle, sjedila sam za stolom s otprilike 15 ljudi... Od tih 15, od jednog nisam dobila niti riječ, niti slovo, a kamoli zagrljaj... S tim jednim provela sam dvije i pol godine... Taj jedan poznavao je moju mamu bolje od svih ostalih 14 ljudi... Ma neka mi taj jedan oprosti na bahatosti... Zbilja nisam smjela tako reagirati... Ali neka taj jedan zna da bi mi njegova riječ značila više od bilo čega...
Dakle, konačno shvatih da ovo nema nikakve veze s ljubavlju... Ovo što ja osjećam... Tko zna je li ikad i imalo? Nije niti bitno... Ma konačno shvatih da bilo koja riječ koju bi mi uputio više ne bi imala nikakvo značenje... Konačno shvatih da sam sada ja ona kvaka koja je ztvorila svaki put k našoj normalnoj komunikaciji... I konačno shvatih da sada zbog mene nikakvo prijateljstvo nije moguće...
Ma znam, reagirala sam umišljeno...
A eto... Nikome ništa... Morat ću poraditi na sebi... Nije u redu... Zbilja nije u redu da nekome tako spuštam...
Ma inače, bila sam već u pidžami kad su me frendice nazvale da dolaze... I nije mi uopće žao što sam promijenila planove... Ovo zbilja nisam trebala propustiti... Ja se teško suočavam sa svojom metamorfozom... Ali čini mi se da je njega još više iznenadila...
- 11:53 -
petak, 24.08.2007.
Začuđujuće je lako navući osmjeh na lice... Toliko lako da uopće prestaneš vjerovati da je osmjeh lažan i povjeruješ da se osjećaš uistinu dobro... Sve dok ne ostaneš sam i osmjeha nestane... I uzalud namještaš svoje usne...
Glumica... Oni koji me ne poznaju, neće znati da glumim... Oni koji misle da me znaju, misle da glumim... A ako me netko uistinu zna, znat će da sam i prije glumila...
Suočavam se s vlastitom promjenom... Nisam mislila da ću ispasti tako loše...
Nije važno... Maska se promijenila... Osjećaj je isti... Ista nesigurnost, ista tuga, samo još malo veća bol...
Bilo je lako dok je mama bila tu - bilo je lako živjeti po pravilima... Kao da je bila jedina osoba u mome životu za koju se isplatilo biti dobra... Za nju se isplatilo provoditi dane uz knjigu, biti teška odlikašica, prezirati sve vrste poroka i uvijek znati reći ne, uvijek postupati ispravno... Činilo se da imam savršenu sposobnost samokontrole, no bio je to samo privid jer svoje osjećaje nisam znala kontrolirati... Poput tempirane bombe...
Sada je sve obrnuto... Sada su emocije jedino što uspijevam kontrolirati - osmjeh na lice - i nitko ne zna što uistinu osjećaš... Više nisam ono što sam bila... Glupo... Ali ne trudim se više... Trebala bih se truditi biti dobra jer znam da bih ona željela da to budem... Ali neke su stvari izgubile smisao - čemu se truditi oko učenja kad neću s njom moći podijeliti svoj uspjeh? Čemu se truditi oko nekog dečka kad ga ona neće upoznati? I možda je to teško shvatiti... Možda užasno glupo zvuči... Ali jednostavno, postojalo je milijun snova koji sada neće biti ostvareni, a posljedica toga je da je onih ostalih milijun izgubilo svaki smisao...
Ma uvijek sam bila opsjednuta potragom za nekim smislom... A stvari se jednostavno događaju... I nemaju puno smisla... Nemam dovoljno snage da se opterećujem složenim mislima... Stvari se dogode jer se moraju dogoditi... Jer su uvjetovane nizom događaja iz prošlosti... I moj prvi korak usmjerio je drugi i svaki sljedeći i doveo me tu gdje sam sada... A ja zbilja nisam mogla na to utjecati... Savršenstvo... Savršenstvo je tu gdje jesam jer druačije ne može biti...
Tko sam, što sam? A ne znam... Proživjeti ispravno? A reci mi, Bože, što je ispravno i ja ću tako živjeti... Crno slovo na papiru meni nije zakon... Zakon trebam čuti, osjetiti... Je li uistinu sve samo stvar stajališta? I je li Einstein uistinu bio u pravu? Nekad nisam svijet doživljavala tako relativistički... Ma ne želim ga doživljavati ni sada... Ali mora li spoznaja ispravnog uistinu biti tako teška?
Koliko sam samo puta s mamom otvarala ista ova pitanja... Vjerujem da ona sad zna odgovore... Želim joj samo da bude sretna... Nadam se da je gore ljepše, zabavnije i da me ne gleda puno... Bojim se da bih bila preveliko razočaranje...
I muči me još jedna stvar - u nedjelju, u jednom trenutku, rekla sam: "Mrzim ga". Pred svima koji su bili sa mnom... I osjećam se loše... Ne mrzim ga, ali jednostavno sam puna razočaranja i nikako da to veliko razočaranje ostavim iza sebe... Ne želim mrziti... Sve, samo ne to... Ne želim mrziti...
Obećajem, sljedeći ću put pokušati biti vedrija... Znam kako je teško stalno slušati iste stvari... Ma iskreno, nisam ja tako loše kako možda zvuči... Ma i učila sam ja i učit ću... Ma i nasmijem se ja iskreno...Pisanje mi olakšava... Sve svoje jade istresem na vas, ali eto - činite dobro djelo...
- 09:33 -
ponedjeljak, 20.08.2007.
Ma da... Opet sam nestala... To je tak sa mnom... Jedan frend je jednom rekao: "Stalno si tu, a nikad te nema"... Ma tu sam ja, tu... Otišla sam malo na more... Plan je bio da uopće ne idem, ali svi su me natjerali... I bilo je dobro... Ma na Braču je bilo prilično malo ljudi (ljetujem tamo već godinama i nikad nije bilo tako pusto), ali meni je to baš dobro došlo - full sam se odmorila... Nisam ludovala... Ma ja nikad ne ludujem... Ali baš sam se odmorila...
I tako... I danas, odnosno jučer, našla sam se sa svojim najdražim frendicama... Baš su mi nedostajale... I pazite ovo - čim su me vidjele, one meni: "Kak si nam lijepa"... Ma jako... Najbolje su... Čak mi i lažu onak od srca... I tako smo se mi našle u mojoj maloj selendri u kojoj traje neki festival kojeg sam od srca već godinama prezirala... Cijeli kraj se skupi i ponosno šepiri sa svim svojim perjem... I tako sjedimo nas 4 u bircu i pijuckamo neke sokiće... I blebećemo iz sveg glasa... I sjedimo moja cimi i ja jedna kraj druge i najednom se samo pogledamo - ma od kud u toj mojoj selendri taj lik? Ma da... Moj bivši... Privukle ga festivalske čari... Ma meni je bilo bed... Nisam ga vidla od onda - ne znam kad je to bilo - 3. ili 4. mjesec - pogledajte dolje... I skrene on u birc preko puta, k svome kumu ili čemu već - nemam previše poštovanja prema tim vezama i vezicama... Ma danas nemam puno poštovanja prema ničemu... Postalo je već standardno da vam opisujem sve te glupe susrete... Ma nek... Bar ih lakše zaboravim... I nema veze... Ulovila me strašna nervoza... A rezultat toga je bilo to da sam se samo smješkala ko neko blesavo tele... Neću ja pred njim pokazati nikakvu tugu, ni nervozu, ni niš... I srela sam još neke svoje frendice koje me nisu prepoznale jer sam i njima bila tak neprepoznatljivo lijepa... Ma u čemu je fora? Na moru sam dobila 2 kile... Svi normalni ljudi na moru smršave, a ja sam se tovila i tovila... I niš nisam plivala... I tak sam se vratila bucka... Al no dobro - bila sam jaaaako lijepa... I tako dok sam pričala s frendicama izgubio se bivši iz vida... Napustio vinoteku - a on inače glavna ispičutura - kapi alkohola u životu nije popio... Ili možda je, sad nakon što smo prekinuli... Ma mislim, kad čovjek napusti takvu ljepotu poput mene, ne preostaje mu ništa drugo nego da počne piti:)
No uglavnom kad je otišao, mi smo nastavile dalje brbljati... Malo i o njemu... Nek oprosti ak nas je čuo... On ili bilo tko od njegovih... Ili ne moraju... Baš me briga... Uglavnom, mi nismo skužile da su si oni na kraju sjeli u isti birc u kojem smo i mi sjedile... Tam negdje iza drva... Ne znam kak to nisam primjetila... Ali baš sam sretna što nisam... I pratimo cimi i ja dvije frendice do auta, a dvije su ostale u bircu; i skuži moja cimi da oni sjede iza drva - on, jedan frend, i jedna cura... Svi se znamo, svi smo skupa išli u školu... A mi ih nismo skužile... Al ne bi oni pozdravili ni za lijeka... Pozdravile smo mi... Kud idemo - idemo mi dolje do lunaparka - a dotični pita: " Kaj se ona vozila na (onom nečem ne znam kak se zove čega me uvijek bilo strah)?" Moja cimi, ni 5 ni 6: "Normalno da je"... I dok se on čudio i načuđavao, velim ja njemu da se nisam vozila... Nemam ja kaj pred njim glumiti... Ma ja sam prošla tragediju koju on ne može ni zamisliti... I pozdravimo se mi s njima... I odemo cimi i ja dolje... I sjednemo na tu glupost na kojoj se nikad nisam vozila i prepeljamo se jedan krug... Ma kaj je to za mene? Laganica... Sad intenzivno razmišljam o skoku padobranom...
Šteta samo što on to ne zna... I onda smo i mi završili u vinoteci... Tamo radi jedan frend... I prije sat vremena sam se vratila doma... I nervozna sam... Ali ipak mislim da sam se ponijela dobro... A sljedeći put, ak netko ne pozdravi mene, ja ću opet pozdraviti njega pa nek se zna tko je bolji... I već me malo umara to njegovo smješkanje... Ma sad pokušava kao biti dobar i nasmiješen... Ma nek se sad smije... Ali bilo je vrijeme kad se nije trebalo smijati... I nije se trebalo šutjeti... Trebalo se reći samo: "Žao mi je"... I ja se sad smijem... Ali samo sa onima s kojima se vrijedi smijati... S onima koji razumiju da nekad nije vrijeme za šalu... Da nekad treba i otvoriti srce jer netko tamo možda ipak pati i proživljava najteže dane svoga života... Ma kad smo prekinuli, pale su i teške riječi... I nisam ja to lako prihvaćala, nimalo...Ali sve da sam ga izvrijeđala na mrtvo ime, zadnja poruka koju sam mu poslala (ne računamo sretna ti Nova) bila je: "Ok... Ja sam probala sve - onda samo frendovi"... Bilo je to za brucošijadu nakon što je on rekao da si možemo biti dobri, ali da nikada više nećemo biti zajedno... Dobri? Ma da... Često si govorim da ga mrzim... Uvjeravam sama sebe u to... Ma uostalom, sve to više i nije bitno... Nekad ga volim, nekad mrzim, nekad poštujem, nekad prezirem... A sad se osjećam neopisivo živčano... Dobro je to... Dobro je to što me više ne žalosti... Samo neopisivo živcira... Ma da... I trenutno ga nimalo ne poštujem... Samo su me njegove okice malo zaboljele... Ma ima tak dobre oči... Ne znam kako je to moguće? Kako je moguće postupiti kako je postupio i imati takve oči? Ma opet si razbijam glavu... Već sam 558 tisuća puta shvatila da to nikad neću shvatiti... Tvrda moja glava... Nikad ne odustaje...
Dobro, dosta za danas... Ispričavam se na cinizmu, ironiji i rječniku... Ali baš se osjećam ironično kad u toj svojoj maloj selendri moram sresti baš njega... Ali nema veze... Bitno da sam bila tako "jako lijepa"... I bitno da sam se vozila na tome čega me bilo jako strah... A sad se moram pripremiti za skok padobranom...
- 00:57 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
srijeda, 18.07.2007.
"Ne postoji mjesto koje se zove predaleko"... Knjiga Richarda Bacha... Dobila sam je za 15. rođendan... Od mame i tate...
Ne postoji mjesto koje se zove predaleko...
"Rae, ovo je posljednji god,
posebna svetkovina na kojoj ću biti
s tobom, učeći te ono što sam naučio
od naših prijatelja ptica.
Ne mogu poći da bih bio s tobom
jer ja sam tamo već.
Ti nisi malena jer si
već odrasla i igraš se između
svojih života, kao i mi svi, za
zabavu životu.
Ti nemaš rođendana
jer ti živiš oduvijek;
nisi se nikad rodila i nikad nećeš umrijeti.
Ti nisi dijete onih ljudi
koje nazivaš majkom i ocem, nego si
njihov suputnik na
sjajnom putovanju, da shvatiš
stvari koje jesu.
Svaki dar od prijatelja
jest želja za tvojom srećom
a to ti želi i ovaj prsten.
Leti slobodno i sretno iznad
rođendana i preko njih zauvijek,
i susretat ćemo se povremeno
kada zaželimo, usred svetkovine kojoj
ne može biti kraja."
Ulomak iz knjige...
Mama držim te za riječ... Bilo je teško... Danas... A onda sam naišla na ovu knjigu... Novi trag... Posvuda tragovi tvoga postojanja...
Sretan ti rođendan, mama!
- 22:28 -
subota, 14.07.2007.
Žao mi je... Svaki pokušaj pisanja propadne... U mojoj je glavi nered... Izmiješali su se osjećaji, misli, sve se izmiksalo - osjećam se poput jedne bljutave, bezukusne salate... Trebala bih se pospremiti...
Puno sam radila posljednjih nekoliko mjeseci... Dala sam sve uvjete... Prošla sam ispit koji sam mislila da nikad neću proći (i dobila 5 iz njega :)... Tako je to uvijek sa mnom - kad najviše paničarim, najbolje prođem... Svi su bili tako sretni zbog mene... Telefon je zvonio cijeli dan... A ja? - Ja ne znam kako se osjećam... Ništa ne znam... Ponekad me grize savijest... Mislim da sam trebala pauzirati - provesti svaku sekundu s mamom, iskoristiti svaki dragocjeni trenutak... Nisam željela vjerovati da se događa to što se događa... Ja sam bila uvjerena da će ona preživjeti... I iako sam svaki slobodni trenutak trčala doma... I radila minimalno, samo da budem s njom, ipak... Možda sam trebala pauzirati... Mislim da je i ona to željela - u 2. mjesecu, dok sam bila doma, rekla je - "Kako je lijepo kad si doma"... Ali tada je već prvi semestar bio gotov, a drugog nije dočekala... Umrla je dan prije početka drugog semestra... Ponekad mi se čini da je to svjesno odlučila... Kao da je čekala 2. mjesec da ga provedemo zajedno... I onda je otišla... Dan prije nego što sam ja trebala ponovo otići na faks... Kao da sam tih mjesec dana jedino ja bila ono što ju je držalo... Bila sam doma cijelo vrijeme... Išla sam u Zagreb samo na ispite... Ali i to je bilo previše... Ma svaki oduzeti trenutak bio je previše... Preteško je o tome uopće razmišljati... Ne mogu si oprostiti...
U 2. mjesecu pala sam sve ispite... Osim jednog - par dana prije nego što je otišla... Kad sam joj došla u bolnicu, pitala me: "Kako je prošlo?" Ja sam samo odmahnula glavom... Nisam znala kako će proći, iskreno, nije me ni bilo briga... Ona je rekla: "Sve bude dobro..." I ja sam prošla taj ispit... I sve ispite nakon toga... Ostao je još jedan... Još samo jedan... Kojeg mogu polagati do 4. semestra...
Voljela bih vjerovati da nisam pogriješila... Teško se radovati uspjesima kad ih ne mogu podijeliti s njom... Voljela bih vjerovati da je ponosna na mene... I da se ne ljuti na mene - zbog ničega...
Za bilo kakav rad potrebno mi je mnogo više snage nego prije... Teško se koncentrirati... Ali nekako uspijevam...
Bliži se mamin rođendan... Sjetila sam se neki dan jedne godine dok sam bila mala pripremila sam joj tortu... Imala sam knjižicu - zvala se "Slatka mala kuharica"... Mama mi ju je kupila... Torta se zvala "Srce za mamu"... Nešto jednostavno nekakvo tijesto u obliku srca premazano eurokremom.... Ali bilo je lijepo... Onda sam prije 3 godine napravila sacher-tortu... Nije mi uspjela - tijesto je sjelo, ali sjećam se da se mom bivšem dečku jako svidjela... Još je lani pričao da je to bila najbolja torta koju je ikad jeo... I iako je bila sva trapava i nikakva, brzo se pojela... Lani smo radile mama i ja zajedno tortu od čokolade... Bila je jako fina... Napravile smo jednu - pojela se isti dan... Drugi dan napravile smo drugu...
Mislim da je ovo prvi put da sam ga nazvala "bivšim dečkom"... Danas sam gledala film o kojem mi je lani na moru pričao... Čudio se kako ga nisam gledala... Rekao je da bi mi se svidio... Bio je u pravu, kao i obično... Gledala sam "Savršeni svijet"... Plakala sam... Najbolji znak da je film dobar su moje suze...
Savršeni svijet... Nekad sam u to vjerovala... Vjerovala sam da čovječanstvo mora k nečemu težiti, da mora doći vrijeme - to vrijeme... Znati što je dobro, a što loše, znati donijeti odluku... Znati sve... Savršeni svijet nije crno-bijeli svijet... Crno-bijeli svijet je laž kojom zavaravamo sami sebe... Veliki ljudi u crno-bijelim odijelima oduševljavaju nas svojom veličinom - stvaraju privid kontrole - čini se da drže cijeli svijet u svojim rukama... Gotovo sam postala poput njih - poput odraslih... Gotovo sam odbacila sve snove i sve ideale... Gotovo sam postala uvjerena da mogu sve kontrolirati... A onda sam pala... I padala dugo... I još uvijek padam... A kad padnem, u vodama zaljeva isprat ću svoje negativnosti i izaći ću van čista... Padam i nema nikoga da me drži... Nema užeta koje bi me osiguralo...
Želim ih natrag - svoje snove, svoje ideje... Moj posao je graditi ideje... Mislim da je to lijepo... Ali ja želim svoje ideje natrag!!! Nekad sam bila puna ideja... A onda me sistem progutao... I postala sam ono što se od mene tražilo da budem... Postala sam crno-bijela, ograničena, glupa... Postala sam opterećena... Postala sam ono što nisam... I što je najgore, nisam željela biti ono što jesam... Željela sam izgledati drugačije...
Želim natrag svoj savršen svijet... Svijet u kojem možeš biti ono što jesi... Svijet u kojem je ono što jesi baš ono što želiš biti... Želim slušati svoju mamu... Njene su riječi bile: "Osjećaj se kako se osjećaš, misli što misliš i nemoj se opterećivati time... Nemoj imati grižnju savjesti zbog svojih osjećaja... Nemoj žaliti zbog nekih postupaka..." Voljela bih je slušati... Uistinu, bih... Trudim se - ne hodam bosa, ne sjedim na hladnom podu... Ali neke me stvari svejedno izjedaju...
Savršeni svijet... Film donosi ironiju... Ali ideja je ista - nemoj se uklopiti u sistem, ono što traže od tebe nije savršenstvo - to što traže - to je pokornost... Budi odlučan... I nemoj žaliti, samo nemoj žaliti... Ali ironija leži baš u tome... Jer odluka je bila pogrešna - obarač je povučen, metak je pogodio cilj... I umire čovjek koji te svemu tome naučio... A zašto? - Jer si tamo, u nekom crno-bijelom svijetu naučio da je taj čovjek zao... Jer ga je sistem proglasio lošim... Jer ga lovi policija... Jer je svezao ljude... Jer je prijetio nasilniku... Odluka je bila pogrešna... Zašto - jer si je utemeljio na crno-bijelim pretpostavkama... A one ne stvaraju savršenstvo... One stvaraju ironiju...
Želim natrag svoj savršeni svijet... U kojem sve ovo nekud vodi... U kojem život ima smisla... U kojem ljubav pokreće svemir... A svemir nema granica... I ljubav nema granica... I život nema granica... I moja je mama tu... I smije se...
Jučer sam pronašla priču koju sam napisala davno, davno, mnogo prije nego što se mama razboljela... Priču o psetu zvanom Lajka... Lajki je mama jednog dana umrla... Dugo je kašljala, jako kašljala i jednog je dana zaspala... Lajka je cijelu noć pazila na mamino tijelo... A onda su došli čistači i uzeli mamu, uzeli je zauvijek... Nazovite to proročanstvom ili kako god želite... Ja u tom trenutku nisam znala da moje malo pseto i ja dijelimo istu sudbinu... Lajka je nastavila živjeti... I životom su je vodile mamine riječi... Lajka se divila nebu... Jednog je dana odletjela... Bila je prvo živo biće u svemiru...
Prepisat ću jednog dana priču o Lajki... Ako je želite čuti... Malo je naivna i smiješna, ali pisana je davno - i ja sam tada bila naivna i smiješna...
Začuđujuće... Napisala sam do sada 14 postova koje nisam dovršila... Konačno ću jednoga objaviti... Žao mi je što me tako dugo nije bilo... Ali, kao što rekoh - u neredu sam, a i puno sam učila i radila... Sada... Sada sam u fazi "pospremanja"... Gotovo sam zaboravila kako pisanje olakšava dušu... Žao mi je što je post ispao tako dug... Ne morate ga pročitati ako je naporan... Bitno je da sam uspjela - ovo je prvi korak "pospremanja"...
- 23:38 -
ponedjeljak, 23.04.2007.
E pa moglo bi se reći da mi život baš nije zanimljiv... I da nemam baš inspiracije u zadnje vrijeme...
No, možda je problem u tome što mi se glavom vrte uvijek iste misli... I već sam dosadna i samoj sebi... No, ne držim se ja loše... Uopće... Tako sam barem mislila... Sve dok mi onaj mali slatki nije rekao da bi se trebala pošteno napiti i zaplesati okolo...
Sviđa mi se taj mali slatki... Ali prepametan je on za mene... Prepametan... I predobar... Nemam ja tu šanse nikakve...
A danas je bio velik dan... Čekala sam u Web zoni 15 minuta da se oslobodi jedno računalo i nisam to dočekala... Pa sam odlučila ne bacati vrijeme i otići u kopiraonu... I spuštam se ja i čudim se: "Gle, nema gužve... Ajde bar malo sreće..." Samo jedan dečko stoji pred kopiraonom i lista po papirima... Supač!!! Bilo je supač dok nisam u sljedećoj sekundi shvatila da gledam u poznata široka leđa, poznate traperice i poznate tenisice... I u sljedećoj sekundi već sam bila dolje pred kopiraonom... Puna sebe... Nije mi jasno zašto sam se spustila... U tom trenutku jednostavno mi nije palo na pamet okrenuti se i otići... To je ta moja prokleta narav - nikad se ne okrećem, nikad ne bježim. Možda bi bolje bilo da sam otišla... No, mozak je zablokirao, krv je navrla u glavu... I nije čak bilo nikakvog straha, nikakvog osjećaja u trbuhu, ničega... Svaki put kad bih ga vidjela, i nakon mamine smrti, osjetila bih leptiriće u trbuhu... Molila sam Boga da mi se javi... Samo da me pita kako sam... Samo da nemam razloga loše misliti o njemu... A on mi ni jednom nije rekao ni riječ... Makar da je poslao poruku... Nisam bila vrijedna ni riječi ni slova... I spustila sam se danas u kopiraonu... U naletu snage bacila mapu na pult (ili je možda ispala iz ruke - nisam sigurna)... "Nacrtnu, molim vas." Nisam sigurna tko je prvi pozdravio... Uglavnom, nisam očekivala ništa više od pozdrava jer to je najviše što sam nakon svega od njega dobivala... Do tog trenutka... Listala sam po papirima i tražila svoje zadatke... "Kako si?" - Šoooooooooooooooooooooooooooook!!!! Čujem li ja to dobro? Mora da haluciniram... Danas je taj veliki dan... Danas sam dobila milost... Pogled prema njemu (kratak, najkraći)... Oči lagano suze... "Dobro sam." Šutnja. "Kak je na faksu?" Pa on to sa mnom uistinu priča... "Čekaj, samo malo." Izgubila sam se u vlastitom novčaniku... A kovanice su padale po podu iz mog nesretnog novčanika. U tom sam trenutku bila sigurna da moram kupiti novi novčanik... I sjetila sam se njegove slike koju još imam u novčaniku. Zaboravila sam na nju. "Na faksu? - Naporno je? Kak je tebi?" Odgovor nešto kao: "Bilo bi naporno da učim." Mali moj, mnogo sam ja živaca potrošila na tvoje (ne)učenje... Mnogo vremena uložila u sate filozofije, kemije, vježbanje matematike... Mnogo... Previše... Tko te sada vuče, mali moj? Tko žrtvuje svoje vrijeme? Lijepo je to... Dečko ne uči... Uživa... Ja se ubijam od posla... I to me spašava... "I što sad planiraš s faksevima?" Zbunjenost... "Kak to misliš?"... A onda sam shvatila na što misli - na moju želju da studiram medicinu... Djetinju želju... Iz vremena do prije nekoliko mjeseci... Kada sam još vjerovala da mogu promijeniti svijet... Nazvala sam ga za Novu godinu... Ja sam nazvala njega... I pričala s njim normalno... Mama je već bila loše... No, nisam mu to spominjala... Vjerovala sam da će sve biti u redu... I nisam željela njegovo sažaljenje... Kao da bih ga dobila... No, još onda sam mu pričala da ću pokušati na medicinu ove godine... Još sam uvijek vjerovala da nešto imam u svojim rukama... Dok smo bili zajedno, nije htio da idem na medicinu... I ja nisam išla... I sad studiram u istoj zgradi kao i on... Ne isti studij... Samo ista zgrada... "I što sad planiraš s faksevima?" - "Nemam planova... Kuda me život odvede..." Krenula sam prema menzi. "Idem ja doma" - rekao je. " Bok." "Bok."
Strašno je što sam zapamtila svaku riječ... Iako ih nije bilo puno... Stigla sam u menzu... A mali pametan me pitao: "Što se dogodilo?" A ja sam ostala poražena... Do tog trenutka činilo mi se da sam se dobro držala... Ali ako je dečko koji me poznaje nekoliko mjeseci shvati o da nešto nije u redu, znači da sam bila stvarno loše."Ništa, mali... Ništa... Donijela sam ti konstrukcije." "Mogu ti ih sutra vratiti?" Možeš mali, možeš" "Ideš sa nama na ručak?" "Ne idem mali, ne idem." "Zašto? Ah, da - ti ne jedeš..." Ja ne jedem???
I otišla sam kući...
Tužna sam... Bila sam tako hladna... Ali dugo sam čekala da mi uputi bar jednu riječ... I sve je bonuse ispucao... Ja sam prestala čekati njegove riječi. I danas su riječi bile hladne... Moje riječi... Ali samo riječi... Suze nisu... I žalosno je to što se, na kraju, ja sad opterećujem da nisam bila dovoljno dobra prema njemu... Ah, mali moj... Nisi trebao biti takav... Mogla sam te varati, vući za nos... Nikad nisam... Ti si mene... Najmanje što sam zaslužila je tvoje saučešće... Bar to si mi mogao dati... Na bilo koji način... Znaš, milijun puta pomislim da te znam - da si ti dobar u duši... Mali moj, nalazim ti milijun opravdanja... Možda si učinio najbolju stvar... Možda... Ali tko će sad to znati? Žao mi je, mali moj... Žao mi je... Mali moj, ti danas nisi pričao s osobom koju si nekad poznavao... Ja sam sve samo ne ono što sam bila... Mali moj, ja više ne planiram... Ja se samo igram... Igram se životom... A život se igra sa mnom... I mi smo - život i ja - jedno drugo prihvatili... Mali moj, ja ne znam s kim sam ja danas pričala... Ja sam nedavno shvatila da te uopće ne poznajem... Shvatila sam to onaj utorak kad sam te tražila u masi... U crnoj masi na sprovodu moje majke... Moje majke koju si i ti poznavao... Moje majke koja te voljela... Shvatila sam to nakon neprospavane noći i svojih vlastitih riječi. "On će doći... On će sigurno doći..." Mali moj, voljela bih da ovo pročitaš, uistinu bih... Ali ti to nikad nećeš... Mali moj, voljela bih da si drugačije postupio...
Ponekad mi dođe da te pitam: Mali moj, što si mislio? Zašto si tako postupio?"
I znaš što je žalosno? - To što te ne mogu više gledati u oči... I to što nemam još dovoljno snage za oprost ili to što sam oprostila i još uvijek te volim... Nisam sigurna... I sada više ne znam zašto te volim... Nije to zbog tvojih širokih ramena... Ni zbog tvog lica... Ni zbog tvoje dobrote... Sve se to otopilo... Pokušao si pričati... Ali danas, mali, danas je kasno... Dugo te već trebam... Tako dugo da sam te prestala trebati... Jednog dana, mali... Jednog dana sve će ovo biti samo ravna ploča. Jednog dana, mali...
"Samo reci nemoj i ja neću." Osjetila sam leptiriće u trbuhu... A riječi je izrekao netko sasvim drugi... Nisam sigurna znače li one išta... Ali lijepo ih je bilo čuti... Jako lijepo... Kod mene uvijek sve počne s puno riječi... A završi s premalo...
- 22:00 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
nedjelja, 08.04.2007.
Svjetlo...
Paljenje svjetionika... Scena iz Gospodara prstenova... Meni najdraža... Svjetlo niče - od vrhunca do vrhunca... Pali se u tami... U hladnoći... Nada je probuđena...
Noćas je noć blagoslova svjetla... Brežuljci moga kraja pretvorili se u svjetionike... Pale se krijesovi... Pali se nada...
Možda je 1000 snova uništeno... 1000 snova izgubilo je svoj smisao... 1000 nada ovilo se u tamu... Ali negdje u dubini mora postojati nešto čemu se vrijedi nadati...
Uskrs je tužan... Ali cvate cvijeće... Mamino cvijeće... Uskrs... Nada... Sve je to povezano... A ja kročim poput malog hobita - kroz tragediju - uništiti sve loše što je ikad postojalo u meni... A mora da sam bila jako loša kad sam sve ovo zaslužila...
Nadam se da uskrs uistinu postoji... I želim svojoj mami uistinu sretan Uskrs, u doslovnom smislu te riječi...
I sretan Uskrs svima koji ga slave... A onima koji ga ne slave - njima: sretno nadanje...
- 00:52 -
utorak, 03.04.2007.
Ne znam jeste li možda ikad vidjeli takve čarape? Nosila sam ih dok sam bila mala... Bile su jako tople - termosice... Ljubičaste... Debele... Mekane... "Mucaste"... I mama je imala iste takve... Ne znam tko je bio proizvođač, ne sjećam se uistinu niti gdje smo ih kupile, samo znam da su to bile jako, jako važne čarape... I to ne zbog toga jer sam stalno hodala bosa... Niti zbog toga što sam stalno imala angine... Bile su važne zato što je na njima bio nacrtan mali zeko... Taj zeko bio je jako važan... On je bio glavni junak naših priča - priča o mami zečici i malom zečiću...
Nisam željela nositi te čarape... Nikako mi se nisu sviđale... I kako mene nagovoriti na nešto? - Ispričajte mi priču... Samo jednu lijepu priču... I tako su nastale priče o malom zeki... A ja sam čarape zavoljela... I uživala bi ih navlačiti, onako zdepaste i ogromne, samo zato što su mi uvijek donosile novu priču...
I izmišljala je tako moja mama priče... I ne sjećam se više radnje nijedne od tih priča... Sjećam, se samo onog osjećaja sreće i ushita - sjećam se slika koje sam zamišljala... Točno sam imala sve u glavi - i zeku, i kupus, i lovca... I mamu zečicu koja je uvijek morala bježati pred lovcima da zeki nabavi hranu...
Iskreno, već sam bila zaboravila na te priče... Nisam ih se sjetila već mnogo, mnogo godina... Ali nedavno, slika je jednostavno bljesnula u glavi - jednog ljetovanja, prije više od 10 godina - slika noći, mene u krevetu i mame na susjednom krevetu... I priče... I točno sam se sjetila ugođaja, mirnoće, tišine... I maminog glasa... I njene duge kose...
Zanimljivo je to... Kako neke najbanalnije stvari stvore velike priče... U zadnje vrijeme osjećam se uistinu proustovski - u potrazi za izgubljenim vremenom... U vječitom prisjećanju...
I dogodilo se tako ovo - brala sam cvijeće za mamu... Zamislite polje narcisa u vrtu... U nekom vrtu u središtu mjesta... Odmah uz cestu... Prilično daleko od najbliže šume... I zamislite da tako berete cvijeće, mamino cvijeće, za mamu... A iz cvijeća iskoči divlji zec... I sjećanje na davno zaboravljene priče... I one debele, ljubičaste čarape... Ma to je slučajnost - rekla sam si... Zeko je od nekud zalutao... I nije bitno što je, u najboljem slučaju, od najbliže šume do moga vrta, zeko morao preplivati rijeku, a u njagorem slučaju proskakutati preko autoputa i kružnog toga i onda još skakutati 2 - 3 kilometra... Zeko uistinu jest zalutao, u pravom smislu te riječi... Kako god je dospio u moj vrt, bio je to dug put...I tako sam ja otišla kući... Bila sam baš sretna... Susret sa zekom mora te oraspoložiti... Bilo je to prije tjedan dana...
I svima sam ispričala o svome susretu... I nekima je bilo smiješno... Neki ne vide ništa u tome... A ja baš obožavam životinje... I taj susret bio mi je baš drag... I pomalo simboličan... Ma kako to čudno zvučalo...
Prekjučer sam opet išla nabrati mami cvijeće... Narcise su već na odlasku... I tražim ja tako još par svježih cvjetova - i zamislite tko me opet iznenadi? - Zeko, naravno... Lik se nastanio u maminom cvijeću... I gricka latice... Zabavlja se... A mene to baš veseli... I baš me nasmijava... Ma znate što? - Voljela bih samo znati da je zeko, u stvari, zečica...
- 23:16 -
srijeda, 21.03.2007.
Trudim se ne opterećivati druge sa svojom tugom... Jer ljudi ostanu bez riječi... I ja to shvaćam... No, ponekad je zbilja teško šutjeti i gutati suze... Nastaviti dalje i praviti se da se ništa nije dogodilo... A dogodilo se toliko toga... Sve se promijenilo...
Najtužnije je kad zaboravim... Zaboravim da je više nema... Nešto se desi i ja pomislim: " Joj, ovo moram ispričati mami..." A onda - pljus... Spoznaja me polije hladnom vodom po glavi... I sledim se na mjestu...
U nedjelju je bila misa... Bila sam hrabra... Sve dok nisam čula njeno ime... Misa za moju mamu... Suze su potekle...
Nedostaje mi... Strašno... Nedostaje mi da je pazim... Da se brinem za nju... Kada sam doma često mi dođe da se spustim niz stepenice i zagrlim je...
Voljela bih da sam s njom provela svaku sekundu svoga života... I to bi bilo premalo... Zadnje noći, već u bunilu, pitala je jesmo li osposobili telefon da me nazove... A telefon je radio... I ja sam bila u sujednoj sobi i kuhala čaj... Bojala se da neću biti tu... I ja sam se bojala... Bilo mi je grozno ostaviti je samu makar na trenutak... Te noći nisam željela otići u krevet...A zadnje riječi koje mi je rekla bile su: " Odi spavati... Molim te..." I ja sam otišla... I više je nikad nisam vidjela budnu...
Osjećam se mnogo bolje kad plačem... Najgore je kada zapadnem u stanje neke tuposti... Najgore je kada više ni suze ne teku... Plače mi se... A suze ne idu van...
Nastavljam živjeti... Smijem se... Ali tako mi je naporno smijati se... Naporno mi je i pričati s ljudima... A opet, imam silnu potrebu za njima... Ljudi mnogo znače... Voljela bih samo da mogu plakati u nečijem naručju - bez razgovora, u tišini...
Ne mogu vjerovati da je prošlo već tako mnogo... Gotovo mjesec dana...
Tužno je to... Sve pogreške koje sam učinila...
Čini li vam se ponekad da su sve stvari u životu usko vezane? Svaki korak naprijed određuje smjer onog sljedećeg... Sve što sam u životu učinila, dovelo me tu gdje sam sad... Jedan korak drugačiji - i sve bi bilo drugačije... Pitanje je zašto sam krenula baš ovim putem? A ja vjerujem da sami biramo puteve...
Boli me spoznaja de se on nije pojavio... Nisam dobila niti riječ... Boli me zbog nje... Jer i ona ga je voljela... I boli me zato što bih samo željela vjerovati da nisam pogriješila što sam ga voljela i - što ga još uvijek volim... Čvrsto vjerujem da on ima u glavi svoje razloge... Vjerujem da ima neki argument kojim se opravdava pred vlastitom savješću... No, isto tako, čvrsto sam vjerovala da će doći... A nije se ni pojavio... A trebao je... Jer naša prošlost nisu tjedni ni mjeseci... Naša su prošlost godine... Godine koje si ja ne bih željela predbacivati... Ali nakon svega, moram... Predbacujem si zbog svakog trenutka provedenog s njim, umjesto s njom... Voljela bih da se mogu barem ljutiti... No, ne mogu... Samo sam tužna... Tužna sam i zbog onog pogleda na faksu u menzi... Prošla sam pokraj njega... Nisam ga ni primjetila... Uistinu nisam... A onda sam osjetila pogled... I okrenula se... I ugledala to lice... I svrnula pogled... Ali ipak, na odlasku, smogla sam snage da izustim jedan mali sitni pozdrav... A opet, taj pozdrav čini me tako ponosnom... Uspjela sam zatomiti sve negativne osjećaje i pozdraviti ga... Ja sam pozdravila njega... Nakon svega... Negdje iz dna srca iščupala sam zadnji komadić snage... Bilo mi je teško... Jako teško... A on nije niti pitao kako sam... Samo je začuđeno stao... Nije vjerovao da ga pozdravljam... Možda je i priželjkivao da ga ne pozdravim... Ponekad mislim da je tako grozan samo zato što želi da ga zaboravim, da ga ne pozdravljam i da ga ne gledam... Ali ja to ne mogu... Niti želim... Izmišljam svakakva opravdanja... Samo da ne povjerujem da je bez duše... Samo da ne povjerujem da sam voljela čudovište...
Ali čudna je to bila ljubav... Čudna... Ljubav... Ali čudna... I nadam se da ću je uspjeti iščupati iz srca i uvjeriti se da ga nikad nisam voljela.... Bit će to laž... Ali, nema veze... Bit će to dobra laž...
"Sve što ti od srca želim je da smiriš tu svoju divlju dušu..." - Bio je to rastanak... S njim... Riječi su bile meni upućene... A želja je ostvarena... Smirena sam... Tužna... Ali smirena...
Mogla bih histerizirati... I ljutiti se na cijeli svijet... Ali to ne bi imalo smisla... Jedino smisleno jest pomiriti se s vlastitim životom, s vlastitom sudbinom... I sa sobom samom... Svojim postupcima... Svojim pogreškama...
Ne znam hoću li ikada opet nekog voljeti... Trudim se vjerovati... Ali ne znam... Ova veza bila je duga... I preozbiljna... Previše je toga propušteno...
Ali ako ću ikad opet voljeti i ako će ikad itko mene voljeti, bit će to lijepo... Bit će to baš lijepo...
- 22:12 -
ponedjeljak, 19.03.2007.
Otkrila sam ruže... Bilo je tako lijepo vrijeme... A sada je pao snijeg... A ja sam u Zagrebu... I ne mogu ih pokriti... Mamine ruže...
Zanimljivo je to... Kako ti se život u tren oka pretvori u tužnu priču... Bajka? - Dobra vila je umrla... A princ? - Princ se nije pojavio...
- 22:58 -
petak, 09.03.2007.
Shvatila sam razliku... Između ljubavi i... Nečeg drugog... Ljubav ne čezne za zaboravom... Želim se sjećati svake sekunde koju sam provela s mamom... Svega... I dobrog i lošeg...
Držim se... Krenula sam na faks... Pomaže mi... Odvraća misli... Nekako uspijevam prijeći preko svega... Preko svih razočaranja... Ostavljam mnoge stvari u prošlosti... I ne vraćam se više... Samo mamu želim pamtiti... Zauvijek... Sretnu...
Pitam se ponekad što ona sad misli o meni? Sad zna sve... Sve moje misli... Sve gluposti... Sve... Jesam li veliko razočaranje? Sama sebi jesam...
Pitam se, jesmo li dali sve od sebe? Možda se još nešto dalo učiniti... Neka klinika, neki vrač, neki čudotvorni lijek, nešto...
Čudotvorni napitak... Bajku čini kraj... Nema bajke... Slikovnice su zatvorene...
Sve se promijenilo... Bila sam u Zagrebu... Vratila se doma... I rasplakala se... Baš je nekako sve mirno... Dok je bila tu, sve je bilo nekako življe... Jednostavno je to bilo to - nije nam nitko nedostajao... Bili smo kompletni...
Osjećam kao da se smijem drugačije, dišem drugačije, razmišljam drugačije... Kao da se promijenila svaka molekula zraka oko mene... Kao da sam pala... U vodu... I sad pokušavam izaći... I izaći ću van čista...
Pokušavam se osloboditi svih negativnih osjećaja...
Čudno je to... Izgubi se čovjek u svemu tome...
Mnogo si toga predbacujem... To je valjda normalno... Ne znam...
Mnogo je pitanja... A ona nemaju odgovora... Pa ja prestajem pitati... I šutim...
- 23:58 -
utorak, 27.02.2007.
Vozili smo je doma da tamo umre... Među cvijećem...
Pričala je s nama... A onda je, pred jutro zaspala... Spavala je cijeli taj dan... Gledala sam malog borca, zgrčenog od boli, kako diše... Pratila sam svaki udisaj... Disala je sve sporije i sporije... I posljednji dah... Lagan... Sljedećeg nije bilo...
Tada sam u nevjerici stala... Još uvijek mi nije jasno... Negdje u sebi, svi smo mislili da takva silna volja za životom mora pobijediti... Da se čudo mora dogoditi... Još te, posljednje noći, rekla je: "To je samo kriza..." A ja sam joj rekla da svi imamo krize i da ćemo ih prebroditi... I bila sam sigurna da govorim istinu...
Čekala je proljeće... A sunce je zasjalo tek sada... I ljutim se na to sunce... Zar nije moglo zasjati prije? A opet...
Nešto postoji... Ona je tu, uz mene... I proljeće je u cvatu, a nebo se raduje jer se ona vratila... Vratio se anđeo u svoju domovinu... Sad imam nekog da me čuva...
Bit će teško... Ali da - imate pravo... Ona bi željela da se smijem... I smijem se... Jer znam da će ona uvijek biti uz mene... Možda će se mijenjati oblici, način života, obaveze, ali stvari će u biti ostati iste... Jer tu ljubav ništa ne može umrtviti...
Jedan mali bratov prijatelj rekao je najmudriju stvar koju sam čula ovih dana: "Sve je to čudno..."
Bila je sretna ovo ljeto... Nakon operacije... Kad se činilo da će sve proći... Uistinu... Sve je to čudno...
Kako se sve to naglo promijenilo... Počelo je s kašljem... I onda ju je trebalo natjerati liječniku... I onda, u 11. mjesecu, dijagnoza - metastaze na plućima, na rebrima, mišićima i ne znam gdje sve ne... 2 mjeseca života... Eto, bila su 3...
Čudno...
Sada... Oslobodila se patnje... Vjerujem da je sretna... Negdje tamo... Daleko ili blizu, svejedno je... Bitno da je sretna... Voljela bih da mi se javi koji put u snovima... Da je vidim tako sretnu...
Otišla je... Ali ona me nije napustila...
Ostalo je njeno cvijeće... Pokušat ću se ja sada brinuti za njega... Ali njena je ljubav prema cvijeću bila posebna...
Umrla je mirno... Među svojim cvijećem...
- 12:17 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
četvrtak, 22.02.2007.
Smijala sam se... Bilo mi je baš smiješno... Nešto... Ne sjećam se što...
Svaki osmijeh plačam grižnjom savjesti... Cijena je prevelika... Stvar je u tome da joj ja svojom tugom ne mogu pomoći... Pred njom se uvijek smijem. Onako... Lažno... Tek toliko da zna da ja vjerujem... Da vjerujem da ćemo mi, ona i ja, preživjeti...Ali više ne znam, vjerujem li?
Kad uronim u svoju dušu, sve pronađem tamo - sve snove i ideale... Jer ja sam još dijete... A djeca mamu vole najviše na svijetu...
Bojim se ponekad da će ona otići, a ja neću biti tamo...Strah... Ovo je vrijeme prepuno straha... Strah se uvukao u sva srca... Pitanja... Previše ih je... Znanje... Krhko je... Čim manje znaš, stvari se čine jasnijima... Crno - bijeli svijet je sigurno laž... Ali u njemu je lakše živjeti... Lakše je podijeliti svijet, stvari i ljude na dobre i loše... Mnogo lakše nego shvatiti priču koja stoji iza toga... Lakše je prihvatiti da je nebo plavo, nego pitati se zašto je to tako... Svaki razlog je novo pitanje... Zašto se to događa? Čuješ, Bože, tebe pitam? Muk... Sama moraš shvatiti odgovor...
I ponekad sam dobre volje, uistinu jesam... A onda se prepadnem vlastitog smijeha... Zastala sam u crnim mislima... I ponekad doleti jedna bijela... Ali, biva protjerana iz crnila... Uistinu, misli mi se vrte u krug... Krug je zatvoren i unutra ne može ništa više ući... Nema novih zamisli, nema mjesta za nova znanja...
Ponekad mi se čini da se ovo zove odrastanje - kad te ukalupe u vlastito crnilo, i službeno si odrastao... Odrasli... Oni krupni ljudi u crnim odijelima, s maskama na licu, maskama boje kože jer tu nema mjesta kreativnosti... (U svijetu odraslih sve je imitacija... ) A uvijek su tu i djeca... Neka imaju 5, neka 10, neka 30, neka 80 godina... Starost nije bitna... Tu se radi o duši... I ta djeca nose svijet... Na njihovim malim, veselim leđima počiva budućnost... Jer ona znaju biti sretna... Znaju vjerovati... Znaju ne pitati se... Znaju sve odgovore... Kad si mali jednostavno sve znaš... I vjeruješ u bajke... I sve ti je kristalno jasno... I smiješ se... I ne bojiš se... U trenutku kad osjetiš strah, počinje proces odrastanja... Strah raste odlučan da te sputa u vlastito crnilo! Oduprijeti se... To je tajna neodrastanja... I ja je želim spoznati!
Nasmijala sam se... Ne sjećam se točno čemu... Smijem li se smijati? Mama, može li te moja tuga spasiti? Jer plačem puno... Previše...
- 17:16 -
srijeda, 21.02.2007.
Postoje li anđeli?
Nekad mi se činilo da su svi ljudi oko mene anđeli... Činilo mi se kako svi igraju neku posebnu ulogu u mom životu... Kako se pojavljuju na pravim mjestima u pravo vrijeme, govore prave riječi, pogađaju moje misli... Kao da me znaju u dušu, kao da su na ovome svijetu samo iz jednog razloga - da spase mene...
Uvijek me trebalo spašavati - spašavati od sebe same... Jer bilo je nešto u meni - nešto što me tjeralo, vuklo... Nešto zbog čega sam bila u stanju pregaziti sebe...
Voljela sam jednog anđela... Stajao je uz mene... Bio je tu... A ja sam se oslonila na njega... On je volio zvijezde... I mene je upoznao s njima... Upoznao me sa svojom domovinom... I otišao...
Je li moguće da je sve bila laž? Svaka riječ, svaki poljubac? Bila je... Velika laž...
Stvar je u tome da moraš stajati sam - na vlastitim nogama... Jer svi će otići... Samo ćeš ti uvijek biti tu - sa sobom... Ja i ja... Vjerni pratioci jedno drugome... I nije uopće bitno zašto se sve ovo događa...
Anđeli postoje... No, Bog ih uzima k sebi... Sretan si ako ih možeš upoznati... Svaki dan koji provedeš s njima, balgoslov je... I kako kome - nekima se daje više, nekima manje... Ali svi anđeli odlaze...
A svi odlaze... Samo ja stojim... Uistinu, svi su ljudi anđeli... Svi osim mene...
- 01:31 -
ponedjeljak, 19.02.2007.
Valjda se to tako mora desiti... Sve se skupilo...
Uvijek sam voljela priče... Živjela sam u bajkama... Tako sam silno željela da život bude bajka... Družila sam se s princezama, igrala s vilenjacima... Na suncu... A sunca je bilo toliko da me je zasljepljivalo... Je li moguće od sunca ne vidjeti sunce?
Događa se svašta... Sada se silno trudim kroz oblake vidjeti sunce i radujem se svjetlu čak i kad ga ne vidim, kad ga samo očekujem... Život te nekad pošteno iznenadi...
Slušamo o životima, o tragedijama... Ali samo slušamo... A onda se tragedije počinju dešavati nama... Borila sam se protiv svijeta - protiv ubijanja životinja, protiv globalnog zatopljenja, protiv socijale nepravde... Sve dok se svijet nije počeo boriti protiv mene...
I sve se skupi... Nanižu se tragedije...
On je otišao... Dvije i pol godine pretvorile su se u laž... Tko je bio kriv? - A tko nije? I je li itko bio kriv? I je li to uopće bitno? Moralo se tako desiti... Zbog onog što se desilo iza...
Moja mama je bolesna... Strašno bolesna... Ne usuđujem se izgovoriti da... umire... Ja to ne prihvaćam!!!
Ponekad sve ovo ne razumijem... Ne razumijem sebe... Jer ja tu uopće nisam bitna... Muči me pomisao na to kako je njoj... I što je u njoj? Strah? Smirenost?
Ponekad se guši u kašlju... A onda se desi čudo... Sjedim kraj nje i sama počnem kašljati i ne mogu stati... Voljela bih iskašljati sve metastaze iz nje, pljunuti ih van... Da nestanu... Da se nikad više ne vrate... Gazila bih po njima... Skakala... Ubila bih ih... Pretvorila bih se u ubojicu tih prokletih klica... I uživala bih!
Ne, mi nećemo odustati! Borit ćemo se! Oni su joj ponudili 2 mjeseca, a ona si je uzela već 3... I bit će ih još!
Sve se ruši... Na faksu... Pad za padom... On ni ne sluti što se događa.... A ja više ne znam - događa li se išta? Jer meni se čini kao da stojim u nekoj točki i... stojim... Možda tonem... Ne znam, možda mi se čini... Drži me jedno - pomisao na bajke iz davnih dana, pomisao na riječi :"I živjeli su sretno... do kraja..." Nisu li upravo te riječi ono što bajku čini bajkom... Jer bajka ne bi bila bajka da nema vještice, da nema zločestog vuka, da nema zle maćehe... Bajku čini upravo kraj...
- 00:42 -
petak, 16.02.2007.
Ponekad mi se čini da je život poput lova na leptire...
Bila je to misao koju sam jednom izrekla...
I u tom trenutku bila je to tako mudra misao... I bilo mi je savršeno jasno što ona znači... I sve su se misli složile u jednu, a slika velikog, plahog leptira bila je jasna pred očima...
Leptiri su plaha bića... I čim im prilaziš bliže, oni lete, sve dalje i dalje...
Sada su mi ostali samo fragmenti... Pusta sjećanja...
I svatko ima svog leptira... Za kojim traga... I čim ga grčevitije želiš i trebaš, leptir je sve dalji i dalji...
Leptiri se napajaju vodom iz zemlje bajki... A u tu zemlju stižu samo odabrani... A voda je slana - teče u potocima isplakanih suza... Naći svog leptira znači biti sretan...
Pronaći sebe... Pronaći...
Odvažiti se uopće na potragu, teško je... A naći... Nemoguće?
Tko je onaj koji bira? Po kojem principu se vrše odabiri?
Kao da smo strpani u vreću... Različita lica, različite priče... Izvlače nas poput igračaka - ti ćeš biti sretan, ti nećeš... I sva su pitanja uzaludna, pobuna je nemoguća... Živi... Sad samo živi...
Svi odlaze... Neki jer žele, neki jer moraju...
U potrazi sam... U potrazi za tobom...
Ali ne da bi pronašla tebe...
već da bih pronašla sebe...
Poput igračaka...
Poigravamo se jedni drugima...
A igračke se rade od plastike... I nemaju dušu...
Sve se događa s razlogom? - Nekad je bilo lako u to vjerovati... S vremenom postane teže...
Pitam se gdje su nestale te misli, ti osjećaji... U posljednje vrijeme, sve je prazno, sve se misli svode na nekoliko njih... I stalno iste misli, zatupe ti mozak... I odjednom se probudiš i shvatiš da si gotovo prazan... Ponekad mi dođe da izvučem stare dnevnike i prepišem stare misli i stare osjećaje jer želim se ponovo tako osjećati - tako smisleno... Dnevnici skupljaju prašinu, napustila sam ih kad su misli postale sve crnje i crnje... A sad bi se željela vratiti... No povratak ne postoji... Jer svaki put nosi nešto novo... I ne možeš se vratiti u točku u kojoj si nekad bio... Svaki povratak samo je novo putovanje...
Pitam se što se desilo s tim leptirima? Gdje je nestala sreća?
Milijun nepoznatih lica na ulici... Maske... Svi ih navlačimo... Jer danas je dobro biti bilo tko samo ne ono što uistinu jesi... Želimo svijet pretvoriti u karneval... Niti ne slutimo da je ispod svake maske jedna nova priča i da ispod kostima nešto plamti... Niti ne slutimo da nismo sami... Da je milijarde priča rasuto po planetu... I da svijet nije maskirani ples... Svijet je stvarnost... Ili iluzija... Trudimo se sve pretvoriti u iluziju... U našim glavama postoji uvijek ideja svega... Kako bi trebalo izgledati... Kako bi se trebalo oblačiti, kakve oči bi trebalo imati, koji konfekcijski broj bi trebalo popuniti, boja kose, veličina grudi, kvocijent inteligencije, titula, plaća, broj djece, izgled kuće, pasmina pasa, kako bi trebalo hodati, kako ljubiti, kako živjeti... Pa čak i kako voljeti...
Stvorili smo iluziju... A u toj iluziju sve se pretvara u laž... I nestaje sreća i ljubav i svi lijepi osjećaji jer mi znamo samo ono što nas BI učinilo sretnima i ono što ŽELIMO voljeti... Umjesto da jednostavno volimo i budemo sretni...
Možda se ovo čini kao očajnička kritika društva i svijeta, ali stvar je u tome da ja ne pišem o nikom drugom, nego o sebi... Ja sam ta osoba koja je godinama živjela u iluziji... A onda je iluzije nestalo i ja sam stala i počela plakati jer je sve bila laž... I svi su lagali... Ostala je stravična spoznaja da sam vjerovala u laž... A stvar je u tome da je iluzija samo ljepše ime laži... Istina je postala teška. Svi odlaze. Sama i povrijeđena... I sve se dogodilo i sve se događa...
A ja stojim... Gdje su leptiri?
- 22:51 -
